Crkva Majke Božje od zdravlja sve do sredine 19. stoljeća bila je posvećena sv. Mihovilu i nekoć je pripadala istoimenom samostanu benediktinaca. Prvi dokument koji neizravno spominje samostan, a pretpostavljamo da se odnosi i na crkvu, oporuka je udovice Spreze de Dominiko iz 1271. kojom ona ostavlja neko zemljište samostanu sv. Mihovila u Krku.
Danas je ostala sačuvana trobrodna bazilika napravljena u romaničkoj maniri. Geografski je orijentirana istok – zapad, a izvorno je imala tri polukružne apside na istočnom završetku, od kojih je danas sačuvana samo središnja s oltarom posvećenim Majci Božjoj. Sve do 1850. glavni je oltar bio posvećen sv. Mihovilu, a titular se promijenio usred haranja kolere kako bi Majka Božja pružila zaštitu. Na zapadnom pročelju nalazi se dvokatni zvonik s piramidalnim završetkom koji je integralni dio crkve. Pretpostavlja se da je u početku imao tri kata i krović na četiri vode, međutim, on je uklonjen i postavljena je piramida na visokom postolju.
U samostanu su redovnici živjeli do polovine 15. stoljeća, a kasnije u njemu žive sekularni opati, mletački svećenici. Godine 1616. sekularni opat samostana Negri piše duždu i napominje da su zgrade samostana pretvorene u ruševine jer su s krovova skinuti crjepovi kako bi se upotrijebili za pokrivanje vojničkih nastambi. Negri moli da se poprave zgrade i ističe da je spomenuti materijal uzet u korist Republike.
Vrlo vrijedan i nedatirani spomenik unutar crkve je timpanon (polukružni nadvratnik), uzidan u sjevernom zidu, na kojem piše: „U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, Amen. Svećenik Bonus (Dobroslav) sagradi ovo zdanje u čast sv. Mihovila arhanđela.“. Možemo pretpostaviti da se nekoć nalazio iznad ulaznih vrata crkve sv. Mihovila arhanđela. 
Iako je do danas ostala sačuvana samo crkva i priča o benediktinskom samostanskom kompleksu, spomenuti ostatci mnogo govore o krčkoj redovničkoj tradiciji i pomažu rasvjetljavanju urbanističkog plana srednjovjekovnog Krka.