Pitka je voda od iznimnog značaja za grad, stoga ne čudi činjenica da se ovaj izvor pitke vode spominje još od 13. stoljeća. Godine 1554. providur Mapheo Girardo pisao je mletačkom duždu i pritom hvalio ovaj izvor ističući kako bi se njime mogle namiriti sve vojske svijeta. Međutim, uz Krušiju se spominju i dva problema, a oba vezana uz smještaj samog izvora. Prvo, izvor se nalazi izvan gradskih zidina, što znači da je grad u slučaju napada ranjiv jer nije moguća opskrba pitkom vodom. Drugo, za vrijeme jakog juga i plime izvor je, zbog blizine mora, bio često izmiješan sa slanom vodom. U Krčkome statutu iz 13. stoljeća strogo se propisuje održavanje zdenca i prostora oko njega. Tamo je definirano na koji način treba o izvoru skrbiti i tko je zadužen za održavanje. Definirano je također i financiranje njegova održavanja budući da su se sredstva zarađena na renti općinskih pašnjaka na Prnibi ulagala u održavanje Krušije. Na izvor se dovodila i stoka kojoj je bilo zabranjeno korištenje zdenca, već je za nju bilo namijenjeno kameno korito koje se i danas nalazi na originalnom mjestu (in situ).
Prostor izvora i krušije (mjesta za pranje rublja) danas je konzerviran i pod zaštitom Konzervatorskog odjela. Iako se više namjenski ne koristi, važno je povijesno mjesto na kojem se prije samo nekoliko desetljeća prala roba i održavao veliki dio društvenog života.